Žegar

 

 

1.
usađen u dalmatinski krš
komadić slavonije
dunav u zrmanju pretočen.

2.
vrbe u cvatu
od prndelja do nuska
suši se slomljena trska.

3.
kudin most na krupi
od rada povijenom starcu
leđa se okamenila.

4.
orijaš raširenih ruku
isparaća krnjezu do krupe
stub dalekovoda nad brinom.

5.
sunce u brinu ulovljeno
pastrmka u mreži
gleda igre leptira.

6.
žegarska kulina
dogorjela cigareta
bačena usred kaštela.

7.
svježi osmijeh djevojke
dok se proteže na suncu
žegar poslije kiše.

8.
djeca na kosili
beru slatke plodove
grakću male vrane.

9.
priku iz prosjeka
nuga boli zera
djekad se durne.

10.
un guni kunja
preko musta
zeman je za prelo.

11.
gle žegarsko polje
zelenom kanonadom pogođeno
kupusna tanad dozrijeva.

12.
šušti stari babulj
kravosac izgubio leglo
u sparnom sumraku.

13.
plavog leptira
uspavala zrmanja
na rogu ovna.

14.
sa nagorjelog matraka
kliznuo miris janjetine
u majsko jutro.

15.
vuneni snijeg
golemo stado zaleglo
na vrhu trebočnika.

16.
oblaci krijumčare kišu
između ćelavca i crnopca
velebitu kroz prste promiču.

17.
groblje obraslo dračom
nigdje žive duše
da ga uredi.

18.
pastrmaka iskočila
koza pobjegla od vrela
promrzlom pastiru.

19.
otac pavle na vratima
zagledan u nebo
manastir krupa okupan suncem.

20.
cvjetovi kupine
na obrazima bukovčanke
dok ispire robu na vrelu.

21.
pretovarenom tovaru
na povratku iz mlina
ne miriše kruh ispod peke.

22.
užarenim kamenjarom
dijete umazano basom
sa kozama se utrkuje.

23.
bukovica u prozoru
zrmanja kroz brinu
vješto utekla moru.

24.
drhti vrana
na grani čempresa
bura je razgraktava.

25.
lavež psa ovčara
odnosi krupu u jesen
do velikog buka.

26.
starci traže
izgubljena mlada lica
autobus je u kaštelu.

27.
posrijed bijele teste
izvalio se rankan
est tri troje iz bukare.

28.
žega u žegaru
telefonski stubovi
poskidali kablove.

29.
ni vidoviti đak sanader
nije za života vidio
asfalt do erdevika.

30.
drhti zrak
buće se lijeno vuku
u hlad od balina.

 

 

ŽEGAR

(recenzija)

Vrlo je moguće da haiku kod nas procvjeta s tisuću cvjetova. Ova optimistička tvrdnja ima već prilično snažnu potporu u stupovima tvrdoglavih činjenica. Naime, sve su učestalije pojave haiku pjesnika u našim kulturnim i duhovnim prostorima. Ta pojava mogla bi se tumačiti u širem kulturološkom kontekstu, što nije zadatak ove recenzije.

René Matoušek jedno je od novih haiku imena, utoliko što je originalan, kao što su to više ili manje i njegovi suputnici, jasno u granicama koliko je moguće biti originalan u jednoj strogoj i klasičnoj stoljetnoj formi. Matoušek je čovjek ravnice, koji dolazi u Bukovicu, i na prvi pogled biva impresioniran ljepotom krša, oporošću i surovošću, upravo zato što zenovski uspijeva pomiriti svijet, njegove različitosti: „usađen u dalmatinski krš / komadić Slavonije“. Uostalom to nije ni teško, ali samo kad se shvati da je haiku jednadžba s dvije nepoznanice.

Nešto slično, iako na drukčiji način, ranije smo imali kod Zorana Mandića. René ide dalje, njemu nije dovoljan vodič kojega slijedi kroz ovaj krajolik – bistrina Zrmanje, oštrina kamena i prozračnost goleti – on koristi i leksičko bogatstvo, poseže za lokalizmima, koji daju potpuno novu draž tom haikuu, upućuju na nove, gotovo neslućene mogućnosti toga pjesništva kod nas. Recimo: cesta je testa, prijateljica je prika, naljutiti se znači durnuti se, štap je matrak, itd. Kamen je babulj, ali i rankan, koji još može označavati snažna čovjeka, a i muški ud. Koristeći se izrazima i folklornim motivima, Matoušek iz svega izvodi vrlo originalne asocijacije. Evo primjera gdje (lokalističko) sažimanje u jeziku i promjena samoglasnika „o“ u samoglasnik „u“, daje takvu mogućnost haikuu, kao da je sve to zbog haikua i nastalo: „un guni kunja“. Sve je to razlog da u haikuu Renéa Matoušeka osjećamo pravu „žegu u Žegaru“.

„Važno je to da nam duh bude visoko u svijetu istinskog razumijevanja i da, vrativši se svijetu svakidašnjice, u njoj tražimo istinu ljepote“, govorio je Bashô. Tim putem, teškim i vrludavim, ali tvrdim i sigurnim, kao što i jesu bukovačke staze, krenuo je René, pokušavajući ljepotu usvojiti motrenjem a ne vulgarnim prenošenjem.

Matoušek prolazi i gleda, zapisuje imrepsije, altivan je kad je pasivan, i pasivan kad je aktivan – perceptivan moment ovdje je isključivo kreativan  moment. Jer, „lijepo je slobodno kao zrak“ (L. Hearn). Čuti višezvučan glas prirode, uočiti harmoničnost promatranog „objekta“, eto to je mogućnost za mnogostruka oduševljenja, u kojima spoznajemo da je mjera ljudske duše mjera ljepote jedne kapi vode, jednog otpalog lista topole, jednog odvaljenog kamena (babulja, rankana). Haiku pjesnik je to shvatio jer je osjetio, i nije upao u zamku da pojašnjava i objašnjava. Jeste u haikuu život isto što i umjetnost, ali samo kad se ne banalizira. René je to učinio na otmjen način, nasuprot tome što je profinjenost tražio u grezom, suptilnost u tvrdoglavom.

„Žegar“ je zato zbirka koju valja objaviti, i gotovo sam siguran da je „Žegar“ pomalo domaći haiku horizont bar za veličinu jednog babulja na sredini uskog i strmog puta „od Prndelja do Nuska“.

Tomislav Marijan Bilosnić

 

 

 

 

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s