ZADNJI SKOK KLEMA SONA

René Matoušek

Čovjeku koji snažno čezne za nečim što je veliko
izgleda neznatno sve što je manje od toga

TOMA AKVINSKI

Ne znam zašto sam u nizu tragičnih likova koje sam imao na raspolaganju odabrao baš njega. Vjerojatno je prevagnula njegova egzhibionistička crta. Uostalom, on jeste tip heroja kakve današnjica ne poznaje. Možda želim učiniti sličan skok? Krila, zalet, i…

Kasno popodne na poligonu u St. Vincentu. U sunčano nebo su ukomponirana dva tamna oblaka. Bez opasnosti od nepogode. Mali sportski avion spreman je za uzlijetanje. Gledalište je prepuno. Klem oblači specijalnu odjeću za skok. Provjerava platno da nije gdje oštećeno. Konstrukcija malih krila pod rukama je u redu, remenje je dobro stegnuto oko struka, ramena i prepona. Nogavice hlača spojene su trokutastim komadom platna, što mu znatno otežava hodanje, no, ostaje mu samo nekoliko koraka do aviona. Više neće hodati. Vezice na cipelama čvrsto su stegnute, možda čak previše jer mu smanjuju cirkulaciju u stopalima. Još mora malo da oslobodi remen avijatičarske kape da bi lakše disao. U visinama je zrak znatno rjeđi. Naočale mu nisu potrebne. Treba sve što bolje vidjeti. Klem Son upire pogled k nebu. Je li ovo skok gore ili dolje?!

Skupina promatrača pozdravlja ga snažnim pljeskom, djevojke mu mašu šarenim maramama, djeca pjevaju prigodno sročenu pjesmicu na dobro znanu temu. Svi glasno uzvikuju.

KLEM SON, KLEM SON, KLEEEM SOOON, KLEEEEM SOOOON…  Iz daljine dopire i zvuk zvona koje svojim metalnim jezikom ponavlja: klem-son, klem-son, klem-son sooon…

Gotovo je. Čim pomislim da nešto moram učiniti ta mi misao više ne izlazi iz glave dok je ne realiziram. I ovoga sam puta znao da se moram vratiti (iako nemam kamo ni kome). Osjećaj je ipak puno jači. Previše smo blizu i to je najgore. Kao oružje koje ti je neprestano na dohvat ruke. Dugo vremena ti ne pada na pamet da uopće postoji i onda ga jednog dana hitro zgrabiš i želiš upotrijebiti  ne birajući žrtvu. Valja se samo dobro ispucati, makar ti koje odbijeno zrno prosvira mozak. Sve je dio igre. Znao sam što mogu očekivati i ničemu se nisam nadao. Ipak, lagao bih kada bih rekao da je jedini razlog mog dolaska bila promjena ulja na automobilu. Iz torbe mi je virila njena omiljena čokolada s lješnjacima. Skupa s čokoladom virile su i uspomene, što virile, curile su po podu.

Zvuk koji je dopirao iz unutrašnjosti prostorije bio je dobro poznat, kao hodnik i predvorje. Energično sam pokucao, sačekao trenutak, ne da bih čuo daaa, slobodnooo ili naprijeeed nego da bih još malo razmislio. Nema više vremena. To je ono vrijeme koje u prometu zovu sekunda, a označava vremenski interval između paljenja zelenog svjetla na semaforu i zvuka automobilske sirene vozača koji čeka neposredno iza vas.

–          Uđite…

Sve su faze studiozno razrađene.

1. FAZA

Raširenih nogu koliko mu dopušta platno, tako da mu noge čine kut nešto manji od pravoga, ruke su priljubljene uz tijelo, a pogled je u visini očiju.

Gledam, ali ne prepoznajem, možda zbog maske na licu, ili zbog duge i tamne kose svezane u rep. Neobično, danas, kada ni konji više ne nose konjske repove. Samo da progovori, da nešto kaže, samo da čujem glas…

Jesam li uopće tu?!

– Otkud ti?!

– Išao sam na crpku po ulje, kod nas ga nema, pa sam svratio, usput…

-Lijepo.

Usput. Mučno mi je od te gluposti. To je oko 40 kilometara od svih mojih putova. Inače, putovi su nam se i prije uvijek razilazili čim bismo prešli most. Ovaj je prešao u potpunu rekonstrukciju prije pune tri godine i vjerojatno nikada ni neće biti dovršen. Ne radi se o sredstvima od samodoprinosa koja je drpio predsjednik mjesne zajednice da bi dovukao asfalt do rodne kuće u selu Donja Gornja Vukojebina. Loši su temelji i tu se ne da ništa učiniti, a i sve krivine su kontra nagnute tako da moraš sletjeti i pri najmanjoj brzini.

-Sjedi dok pregledam ovog pacijenta. Sestro, sjećate se mog „bivšeg“?

Kako to glupo zvuči! Ex. Bivši. Patetično? Ironično?! Kao stari prodani auto kojemu se još sjećamo boje i registracije i prepoznamo ga sa uzdahom u prolazu. Koliko me je puta provozao! Koliko sam ga puta popravljao i na kraju, kada više nije išao kako sam htio ili kako je trebao, zamijenio sam ga drugim, isto rabljenim. Ta, tko bi danas mogao doći do novoga?!

-Naravno, sjedite doktore, jeste li za kavu?

-On ne pije kavu, ili si možda počeo piti…?

Ne pijem kavu. Nikada je neću piti. Kažu da od kave narastu rep i rogovi. Jednom su mi narasli i bez kave i to mi je je dovoljno.

-Tako. Dva sata nemojte jesti. Dođite u drugi četvrtak. Daaa…DOVIĐENJA.

Bilo je dovoljno vremena da se saberem u ovoj tampon-diskusiji. Tri godine. Nakon godine i prije tri godine.

2. FAZA

Desnom nogom iskoračuje naprijed i desnu ruku podiže uvis tako da se širi konstrukcija desnog krila do maksimuma. Lijeva ruka spuštena uz tijelo, pogled na desnu stranu.

-Čokolada, nisi trebao, hvala, sestro, hočemo li je odmah otvoriti? Danas nam je bio plodonosan dan, a i plaća je bila.

Da smo još samo malo navukli konverzaciju rasprsnula bi se u tisuće komadića i nitko je više ne bi nikada skupio. Ordinacija je odjednom postala pretijesna, a troje za razgovor previše, pogotovo ako ni dvoje nemaju (više) neku zajedničku temu.

-Da vidiš moje mačke? Idemo gore u stan. Imam ih nekoliko. Mačke?! Mrzim mačke. One su štetočine jer uvijek psima pojedu hranu. Mačke? Do sada je imala psa. Što bi to moglo biti po našem dragom kolegi Freudu? Kakav surogat? Zar ne bi u toj dobi bilo normalnije imati djecu i ne baviti se dentalnom osteoimplantologijom.

-Ne, nisam još magistrirala, nemam još dosta implantanata, ako budeš naletio na kakav slučaj za hemisekciju, molim te, pošalji mi. Hočeš?

Garsonjera je pretrpjela samo neznatne izmjene. Uz obilan dodatak mačaka, koje bi, vjerojatno, trebale oživjeti prostor, ali ga svojom sporošću i nezainteresiranošću za pridošlicu još više umrtvljuju. Otužno. Plus ubitačna tišina.

-Pusti nešto.

-Nešto posebno?

-„Genesis“.

-I? Dobro. Jesi li gladan, da spremim nešto?

Nikada nije znala kuhati.

-Znaš kako kuham, ali ti mogu ispohati šnicle, samo nemam vina.

-Imam ja dolje u autu. Burgundac ili cabernet?

-Svejedno, samo ti ga treba dosta, ako me misliš napiti.

„Genesisi“ su donekle rastjerali mačke (što mi je i bio cilj). Ona najmanja jede neku crnosmeđu zemlju. Odvratno. Kasnije saznajem da je to u stvari hrana za pse.

Tko zna kakva mene večera očekuje?

Pokušavam biti pristojan i ne buljiti u fotografije na zidu. Ljepljenje komadića očaja u cjelinu. Izrezani naslov iz žute štampe: ŠTO ME ČINI SRETNOM.

Pitam i sebe i nju.

-Sretna sam, zaista. Svjesna sam da nikada neću imati djecu, pomirila sam se s tim. Jedino još uvijek čekam da počne život. Čekam prelazak u grad, specijalizaciju i onda tri godine u Zagrebu. To me održava. Samo čekanje, kao da se sve događa nekom drugom.

Sreća?! Jako je smršavila i ne djeluje uvjerljivo. I prije je bila tanka, ali sada… Što ju je sada pojelo?!

Biti sretan i imati sve što želiš. Biti slobodan. Imati pse ili mačke? Ili možda, djecu?

-Molim te, otvori vino, samo nemoj, po običaju, uprskati tepih.

(GLAS U OFF-u)

ZNAŠ, DUGO ME JE MUČILA SAVJEST ŠTO SAM TI UČINILA, ALI VJERUJ, BILO JE TO JEDINO RJEŠENJE. EVO, PROŠLO JE VEĆ TRI GODINE I SAD TEK NEKE STVARI MOŽEMO SAGLEDATI SA DISTANCE. JOŠ UVIJEK SVE NE RAZUMIJEM, ALI MISLIM DA TI JE OVAKO BOLJE.

-Je li ti bolje?

3. FAZA

Noge su maksimalno raširene, desna ruka je podignuta do visine očiju, a lijeva samo do pola odručena.

Miris pečenog mesa podsjeća me da danas nisam ništa okusio. Imao sam previše pacijenata, nisam stigao. Ili je to samo izgovor? Da prosto priznam da sam bio uzbuđen i napet?! Znao sam da nemam ulja i gdje ga mogu naći. Našao sam ga prije nego se upalila crvena lampica na kokpitu. Poslije ću doliti.

-Bolje mi je. Spasila si me.

Mačka jede svoju pseću hranu. Potiho se mrzimo dok se utapam u plavom burgundcu. Prekida me pitanjem koje sam upravo sâm sebi postavljao:

-Što ćeš, zapravo, ovdje? Što si došao provjeriti, dokazati? Da mogu biti tvoja kada to poželiš?

Postoje ljudi kojima ne mogu lagati.

Šutim i stežem joj vrat prstima. Stisak je lagan i kratak, ali djeluje psihopatski dugo. Strah je zakužio sobu. Nemamo više što reći jedno drugome. Ploča se odvrtjela do kraja gramofon je škljocnuo i umirio se. Takvi su ti, obični, jeftini, glazbeni aparati.

-Heej, dosta…daviš me!

Došao sam ubrzati stvari. Svemir se širi, sve će se , ionako, jednom rasprsnuti. Sve je pitanje zuba. Zuba vremena. Zub za zub. Ne znam kako ni zašto se sada divljački ljubimo. Drhtimo od ponovnih dodira. Gušimo jedno drugo, ali to je više očaj nego strast, više strah nego žudnja. Sa zida me gleda poster broda kojega sam jednom, u naletu ljubomore, poderao. Uredno je slijepljen, ali ako se malo bolje pogleda, dobro se vide stare pukotine.

4. FAZA

Noge i ruke su maksimalno raširene, oba krila su napeta, kao i platno među nogama. Ostale faze nisu predviđene jer ovise o jačini vjetra i uspješnosti izvođenja ovih faza. Čiste improvizacije i slobodni pad do kraja.

-Nemoj uništiti i sebe i mene. Sada te ne mrzim, nemoj da te zamrzim. Nemoj, bit će ti žao poslije. Trebaš nekoga, ali ne mene.

Taština ili tišina?! JEDNAKO SMRTONOSNO.

-Ma, daj, molim te, stavi nešto drugo, ne podnosim tišinu.

-Što želiš?

-Ako imaš Stinga: „If you love somebody set them free“1

Mačke su se vratile i iskoristile našu neopreznost. Polako razvlače ostatke mog kotleta. Vino još ne diraju i zato ga hitro grabim i ulijevam u sebe. Proklete zvijeri! Samo misle na jelo i spavanje.

To mi je već druga boca i predmeti dobivaju zaobljene forme. Pomalo rotiraju, ili je to zbog zemljine rotacije, revolucije i tko zna čega još.

-Našao sam pravi dokaz da je zemlje okrugla.

-Slušam.

-Seremo na zapad, a to nam se sranje vraća sa istoka.

-Ništa se nisi promjenio, opet pišeš onakve priče koje nitko ne razumije, pa ni ti sam.

-Ponekad. Sada pišem o Klemu Sonu, znaš li tko je on bio?

-Ne, ali me u ovom trenutku ni ne zanima. Jedno vrijeme mi je bilo krivo što nikada nisi pisao o meni, o nama, ali mi je kasnije bilo drago što nemam svoju priču.

-Da, mislim da ti nikada neću napisati priču jer ne znam kako bih je završio. Moram ići, molim te izbaci me.

Klem Son je završio skok i ljudi se polako razilaze. Nema pljeska ni oduševljenja, a i da ga ima, on ga ne bi mogao čuti.

Još jednom otvaram knjigu Edgar Morina „L´HOMME ET LA MORT“  na 82. strani:

„U svakom slučaju, ljudi ne stavljaju život na kocku samo zato da bi postali besmrtni nego se izlažu smrtnoj opasnosti i iz oholosti, zato da bi stekli ugled, doživeli neku radost, neku nasladu za koju vredi staviti glavu u torbu; tu je u pitanju „ikarovsko“ stavljanje života na kocku, na koje nas upečatljivo podseća pogibija Klema Sona na poligonu u Vensenu, ili ona dokumentarna sekvenca iz filma u kojoj vidimo jednog čoveka-pticu kako se baca s prvog sprata Ajfelova kule2; poslednje osećanje koje izbija iz stava tog čoveka koji, spremajući se da skoči, odjednom postaje svestan toga da će poginuti, jeste strepnja, ili bolje rečeno, tu su u pitanju dve isprepletene strepnje – strepnja od pogibije i strepnja da će se izgubiti čast. Ljudi se izlažu smrtnoj opasnosti podstaknuti ljubavlju, nekim zanosom, taštinom, mazohističkim porivima, zato što su trenutno izgubili razum, ili zato što se osećaju srećnim. Oni se izlažu smrtnoj opasnosti i zato što vole sâmo stavljanje života na kocku, to jest, u krajnjoj liniji, zato što vole život, da bi dublje uživali u njemu i kako bi se njime opijali čak i po cenu da ga izgube.“

Tako malo vremena i prostora je povijest dala Klemu Sonu. To je greška koju moram ispraviti prije nego skoči neki novi Klem Son, prije nego se pretvori u smeđecrnu masu koju će požderati nečija mačka umjesto nečijeg psa.

Dok zagrijavam motor automobila pali se crvena signalna lampica da me upozori da nemam dovoljno ulja. Svejedno pokrećem vozilo. Nije više važno, neka se sve raspadne, znam da se više nikada neću vratiti.

1    engl. „Ako nekoga voliš, pusti ga“

2    Film redateljke Nicole Vedresse „Pariz tisućudevetstote godine“

Izvor: Revija, 1990.   broj 3

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s