TRAJEKT

René Matoušek

Sidro je izvučeno i vrijeme je plovidbe. Uz zaglušujuću buku brodski most prekida kratkotrajnu aferu sa otoka. Lagani trzaj odvajanja djeluje bolno kao kada bolničar trga flaster sa nezarasle rane. Ovo je zadnji trajekt koji danas polazi u grad. Sunce, kao i obično, zalazi na zapadu i sve djeluje neuvjerljivo poput kič razglednice. Baš kada je najljepši prizor se naglo prekida i nastupa mračno razdoblje.
Gledam je u masi otočana, prisjećajući se što sam zaboravio na tom otoku. Trajekt izvodi manevar pa se moram premjestiti na krmu da bih još koji trenutak promatrao izraz na njenom licu. Oblak sumnje navlačio se na nebo njene sigurnosti. Istresla je stvari iz svoje okrugle torbice. Uobičajene ženske sitnice. Ženske torbice nikad nisu dovoljno velike da bi u njih stalo sve potrebno. Nešto joj je ipak prikovalo pažnju. Nisam mogao vidjeti o čemu se radi, ali po njenom izrazu shvatio sam da se ta sitnica dugo skrivala u njenoj torbici i od nje same. Sada je konačno čvrsto držala u ruci. Prijatno i neprijatno istovremeno. Izgled lica je neodlučan kao kada u toplo ljetno predvečerje u ruku zgrabimo komad leda. Vječna dilema je dozvoliti joj da se sama rastopi na dlanu ili je, lako i diskretno, izbaciti iz ruke (iako je njena hladnoća pomalo prijatna). Na kraju, led je samo jako hladna voda i po svojoj prirodi ima neuništivu i neizbrisivu vrijednost. Mala će lokvica, poput duše, pohrliti u nebo da bi se tamo ponovo organizirala u kap ili, pak, snježni kristalić. Sjeverni i južni vjetrovi odlučuju o udesu. Ni tragu bolu, kajanju, sažaljenju ili trijumfu. Ni treptaja. Kao da je paralizirano svih osam mišića koji pokreću njene očne jabučice. Pada mi na pamet misao o prevrtljivosti oka. Oko i kapak jednako se mogu čitati sa obaju stranâ. To je već sasvim dovoljno da im ne vjerujem. Profesionalna deformacija uslijed preokupiranosti lingvistikom i fonetikom. Više od dvije godine proučavao sam govore ovoga otoka. Govori su ljudi. Sve što se želi prikriti otkriva se u govoru. Uspio sam svladati govor stanovnika Ugljana i ponešto Pašmana, ali mi je najzanimljiviji bio govor mještana naselja Kali pored Preka na Ugljanu. Kaljani imaju osobite kodove po kojima se prepoznaju. Mladi im više ne znaju pravo značenje. Jedino još pravi stari Kaljani znaju izgovoriti šćikolata (grubi fonetski zapis, a znači: čokolada. Kasnije sam saznao da i Albanci imaju vrlo sličnu riječ po izgovoru za čokoladu) ili, pak, šproaljoak (još grublji fonetski zapis, a označava prema jednoj verziji drvo, kolac za vinograd, a po drugoj rašljasto drvo u koje se stavlja veslo u čamcima i brodicama). Dosta sam naučio, no, ono pravo, suštinsko gledište otočana nisam mogao dokučiti. A svojski sam se trudio, trudila se i ona u početku da mi pomogne. Zajedno smo se veselili riječima koje sam zapisivao u svoj mali rječnik, koje su njoj bile sasvim svakodnevne, a meni neobične i zavodljive. Sve smo više razgovarali njenim jezikom i umjesto da smo se oboje razumjeli došlo je do čudnog obrata; počeli smo se razilaziti. Približio sam se, previše, njenom cvijetu i nije više mogla kontrolirati situaciju, pa ju je sve počelo plašiti. Sve me potsjetilo na moje početke učenja skijanja kada još nisam mogao upravljati kako sam htio, skije su išle na sve strane. Čim bih dobio preveliku brzinu za svaki slučaj sam pao, da ne bi došlo do neželjenog pada. Brzina je najčešći uzrok pada. Tako je bilo i u ovom slučaju.
Trajekt je dobio na brzini kada ga je kapetan usmjerio prema Zadru. Prividno je i vjetar ojačao. Glavom mi se motala misao o predmetu u njenoj ruci. Ključ? Slika? Novac?!
Plovili smo duž Ošljaka, s lijeve strane je mali karantenski otočić kojega zovu Lazaret obrastao gustom šumom i u sumračju je djelovao sablasno. Grupa putnika mi je zakljanjala pogled. Ona je postajala sve sitnija. Sjetio sam se mudre izreke iz novijeg doba: U karijeri je kao u kinu, uvijek ti nečija glava smeta!
-Me no, nooo…prego…questo e ocupato, OCUPATO… – derala se neka Talijanka na mladića koji je htio sjesti do nje.
-Ma, znam ja da ste okupatori, ali ovo je naš trajekt, jesi li me razumjela, nema okupatora, nema rezervacija na palubi, nema i nema, ja ću lijepo sjesti jer sam prvi došao – ne da se zbuniti mladić prkosno je pogledavši.
-Idioto… imbecile … stupido…
-Možda jesam sve što si kazala, ali ne dam svoje mjesto na svom trajektu. Dosta je popuštanja. Vozi se i ti, tko ti brani, ali me ostavi da na miru putujem. Znam ja da ti mene sasvim dobro razumiješ, kao što i ja tebe dobro razumijem. Ti si Fedra, znaš, ali ne mariš.
-Giovanni… avanti, GIOVANNI…
-Ni on ti neće pomoći. Do sada je grijao guzicu dolje u kabini, a sada bi malo na zrak. Može biti da mu i dalje neko čuva sjedeće mjesto.
Beznačajna svađa. Zadar i Ugljan su doista blizu, zar treba toliko riječi, toliko nerazumijevanja za jednu kratku vožnju u istom smjeru. Zamišljam kako bih reagirao na mladićevu mjestu. Vjerojatno bih sve prešutio i odstajao, ili bih joj samo dobacio prezriv pogled od kojega bi se ona, vjerojatno, zastidjela kao kobila koja prevrne kola sa sijenom. Je li mladić u pravu? Treba uzeti svoj dio kolača, inače će ga drugi (u slast) pojesti.
Mladić i Talijanka su šuteći sjedili jedno pored drugog. U prkosu koji je sačinio zid među njima bilo je neskrivene erotike. Ona je izbacila grudi i prebacila nogu preko noge kao da želi reći: tu ti nikada nećeš imati pristupa. Mladić je na nos nabio tamne naočale, a iz, nonšalantno raskopčane, havajske košulje provirivala su preplanula prsa obrasla gustim tamnim kovrdžama u koje se uplitao teški zlatni lanac. Bez rječnika oni su se razumjeli. Da je putovanje duže potrajalo sve bi se dalje odigralo kao u jeftinim hertz-romanima.
Pogledom sam tražio na obali poznato lice, ali ono se sada već pretvorilo u apstraktnu figuricu. U toj apstrakciji je izgubila svaku indivdualnost i stopila se sa masom. Kao što makrofagi okružuju bakteriju i progutaju je da bi spriječili bolest. Upravo stoga sam se počeo osjećati bolje, ali još nedovoljno zdravo.
Svojim uzvisinama otok je dodirivao nebo dajući obzoru nazubljen izgled katalonskog gorja. Svetište Montserrar sa čuvenom Morenetom, crnom Madonom, imalo je otprilike, takovo okruglo stijenje koje je potsjećalo na okamine oblaka. U španjolskom jeziku izraz serra označava pilu, testeru. Katalonija je lijepa zemlja. Ima i poseban, melodiozan jezik, kojega nisam razumio jer sam malo učio kastiljanski kojega smatraju službenim španjolskim. Sjetio sam se kako je taj divni jezik bio zabranjen kada je general Franco preuzeo vlast. Kuriozitet je u tome što je Franco bio Katalonac i zabranio svoj materinji jezik u ime politike (!). No, katalonska kultura i samobitnost nije se dala zatrti. Duša naroda sakrila se u jeziku.
Dok se trajekt ljuljao pila je prepolavljala nebo nad otokom. Totalna amputacija imala je nastupiti za koji trenutak. Začuo se tupi udarac. Pala je noć. Zvijezde su zauzimale svoj ratni raspored. Niti jedna nije imala namjeru pasti te večeri.
Presječena je pupčana vrpca i počeo sam disati svojim plućima, no osjećaj nepripadnosti zaustavljao mi je normalnu respiraciju. Disao sam kratko i isprekidano poput asmatičara navikavajući postepeno plućne alveole na iznenadnu i ogromnu količinu zraka. Sa kopna sam i malo znam o plovidbi. Nehotično se nalazim na trajektu. Mogu samo vjerovati kapetanu i posadi. Sigurnost plovidbe nikada nije zagarantirana, čak ni kada more izgleda najmirnije. Kažu da je tada i najopasnije. Poželim se vratiti u onaj ogromni trajekt (feribot) kojim sam prije više godina putovao iz Köbnhavna u Malmö i čiji je apetit toliki da osim dva cijela vlaka može (za desert) progutati pedestak autobusa. Ploveći kontinent. Neki su u njemu osjećaju sigurno kao u majčinoj utrobi, dok su drugi prestravljeni poput Pinokija u utrobi kita. Sada bih se tamo vratio u sigurnost Titanica. Ploviti i ne misliti o plovidbi. Zavući se u veći trajekt i neosjetno se ljujati na valovima. U masi biti nezamjetan i nevidljiv. Bez obzira na sve i bez ikakve primisli putovati ka drugoj obali. Ukrcati se na prvi trajekt i otisnuti. Svakamo samo ne biti ovdje. Put je strah i strast. Ushićuje i uništava. Ovaj trajekt je moj i nemam više veliku mogućnost izbora.
Na ovom se je trajektu nemoguće napiti. Bar otvaraju tek kada krene, a plovidba je toliko kratka da stignem jedva popiti pivo. Ostaje mi trijezna plovidba u čudnom društvu turista, bodula i vlaja. O rivalstvu ljudi sa otoka: bodula, i ljudi sa kopna ili kako kažu, sa kraja: vlaja, slušao sam mnoge (uglavnom pretjerane) priče, ali malo je onih koje su govorile o etimologiji tih izraza. Boduli i vlaji su od davnina imali različite poglede na život, mada je i jednima i drugima bio izuzetno težak.
U svojoj osnovi izraz boduli nosi taj konflikt u sebi.
Priča kaže da su ljudi sa kopna, pred navalom divljih plemena, hajduka, Turaka i njima sličnih, sa kopna bježali prema moru tražeći spas i zaštitu na otocima. Bavili su se zemljoradnjom i stočarstvom. Većina ih nije znala plivati, te su gonjeni strahom pred osvajačima plutali na napuhanim ovčijim i kozjim mješinama, nastojeći se dokopati otoka. Otočani, ne znajući ništa o namjerama došljaka i ne želeći prihvatiti nepoznate ljude (i njihove drugačije običaje), su smislili obrambeni sistem. Čim bi se grupica vlaja približila otoku, ostima i dugim kopljima bušili bi im mješine. Tako im je sudbina postajala dvojako tragična; biti zarobljen na kopnu ili potopljen na moru. Kako je šansa da se dokopaju otoka, ipak, bila nešto veća, mnogi su se, usprkos strahu, otiskivali na spasonosnim mješinama. Kada bi se preplašeni bjegunci približili otoku, dovikivali bi onima iz prvih plivačkih redova egzistencijalno pitanje: Heeej… bodu li, bodu lii, BODULIIIII? Tako je strašno pitanje postalo sinonim za otočane.
Što li je držala u ruci?
Po dimenzijama nešto maleno, ali po značenju veliko. Ako se malo napregnem možda mogu smisliti. Znam dobro gotovo sve njene osobne značajne stvarčice. Jedino lipstick nikada nije koristila u to sam bio potpuno siguran. Nije voljela ostavljati tragove na čašama, obrazima i filterima cigareta. Ponekad samo malo grožđane masti tek da joj usne ne ispucaju na jedrenju. Zadnju kutijicu lijekova za smirenja sam joj bacio u more. Zemljina rotacija i revolucija se ne da usporiti nikakvim lijekovima. Valja se prilagoditi.
U nekim novinama sam pročitao da su trajekti „Jazine“ i „Loda“ dotrajali i preopterećeni, te da će jednoga, ne sjećam se više kojega, produžiti za dvadestak metara. Dugo sam razmišljao kako se jedan brod može produžiti. Kao ljubav kada je pred mirovinom u koju ne želimo jer nam je prosjek mali?! Ili mladost poput Doriana Graya koji čezne za eutanazijom izopačenog duha? Možda sasvim jednostavno kao prometnu dozvolu ili putovnicu?! Hoče li to i dalje biti onaj stari trajekt koji je u proljeće najbrži, a u jesen znatno sporiji kada se na njegov trup nasele brojne alge i usporavaju ga? Hoće li i dalje stenjati pod maksimalnim osovinskim opterećenjem od 16 KT?
Umjesto tridesetak malih osobnih vozila koliko li će se sada svega moći ukrcati?
Poštenije bi ga bilo nasukati u nekoj turističkoj uvali i od njega načiniti restoran. Tako bih konačno došao u priliku i da (potpuno) iskoristim njegov bar.
Kopno i otok su dnevno izmjenjivali vlast nad trajektom, no konačnu pobjedu uvijek bi odnijelo kopno. Grad je postajao sve bliži, približavajući i svu grubost i ružnoću svakodnevnice. Postalo je prohladno i ruke sam zavukao u džepove. Napipao sam mali kartončić. Mogu ga baciti. Povratna karta mi više neće trebati. Mrak će prekriti moj mali ekološki prekršaj. U mraku je uvijek puno lakše griješiti jer pruža osjećaj neprimjetnosti koji daje sigurnost. Dok se moja karta gubi u morskoj pjeni postaje mi jasno da je u ruci držala povratnu kartu. Ni njoj više nije trebala. Privilegija otočana je bila da karte za trajekt mogu dobiti upola cijene. Logično, jer su mnogi boduli bili prisiljeni svakodnevno putovati u Zadar na posao i bilo bi preskupo plaćati punu turističku tarifu. Najviše me zbunjivao način na koji su boduli na blagajni kupovali povratne karte. Izgovorili bi samo čarobnu šifru: gori – doli, ili dvi´ gori-doli. Blagajnica bi im naplaćivala jeftiniju tarifu. Vođen svojim ekonomskim instinktom, odlučio sam i sam iskušati svoje fonetske sposobnosti zatražio: dvî gorî-dolî. Ni ne pogledavši me, blagajnica mi je dala karte, ali naravno, po punoj cijeni. Shvatio sam da moj slavonski, dugi, ravni naglasak nema puno sličnosti sa tvrdim, kratkim i drskim bodulskim. Nisam se više trudio poboljšati svoj izgovor jer me za taj otok više ništa nije vezalo.
Škripanje metalne rampe i komešanje ljudi najavilo je pristajanje. Žene u crnini su panično htjele prema izlazu, ne obazirući se na učinak korpi i torbi koje su vukle za sobom. Kao da imaju kamo zakasniti. Panika i histerija je njihov način života. Žurba i bezobzirnost. Nikada mi neće biti jasan mentalitet ljudi koji drva za ogrjev kupuju na vagu, a ne na metre. Vulgarna jednostavnost me je potpuno paralizirala. Mladić je bio u pravu kada je sjeo do Talijanke. Ponekad previše kompromisa i popuštanja uništi vlastitu individualnost i čovjek više nije ono što je bio, a nije ni ono što nastoji biti.
Čvrsto stupivši (ponovo) na kopno, odgurnuo sam dvije-tri žene pred trajektnom blagajnom i drsko zaurlao: ŠINJORINA, DVI´ GORI-DOLI…DVI´ GORIIII-DOLIIIII…
Pri tome sam srednjakom desne ruke podignutim prema gore pokazao što podrazumijevam pod pojmom gori-doli. Trajekt je, još jednom, na prljavo lučko tlo ispljunuo zadnje današnje putnike i vozila. Ljetni prodavači suvenira i bižuterije spremali su svoja šarenila, a taksisti su preko večernjih novinskim izdanja pogledima tražili mušterije. Miris ribe i jeftinog vina davao mi je do znanja da sam još uvijek ovdje nespreman da pođem svojim putem bez osvrtanja. Vrijeme je južno i ljudi neuravnoteženi. Izdužena prečka svijetla, poredana poput biserne ogrlice presjecaju zadarski kanal. Sa ovoga mjesta se više ništa ne vidi. Tama pritisla more prema zapadu. Mornari peru palubu trajekta i sidre ga u luci. Sutra će, zorom, trajekt ponovo zaživjeti prevozeći turiste, bodule i vlaje sa jedne obale na drugu. Na toj plovidbi neki će se sresti, neki razdvojiti, a neki su navikli uvijek putovati sami. Sve se odvija po redu. Onome tko se ne usudi otisnuti ostaje zauvijek samo strana na kojoj se našao. Sidro je utonulo u lučki mulj i vrijeme je počinka.

“Književna revija”, časopis za književnost i kulturu, Osijek, br. 1/2 – 1993.

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s