SAMURAJ IDE SÂM U RAJ

(haibun)

René Matoušek

Toga sam trenutka prvi puta zaboravio na svoju potištenost,
zamor i dosadu, istisnuvši sasvim iz svijeta onu neshvatljivu
apsurdnost svog mukotrpnog i jednoličnog života.
(Mandarinke, R. Acutagawa)

Prva biljka koja se uplela u život moje kuhinje bio je nekakav puzavac. Provukao se pored ostalog cvijeća i ostao prikriven dok sve oko njega nije uvenulo. Petoprsti listovi okruživali su žuti zvončić, i sve se ponavljalo u intervalima od pet do osam centimetara i pomalo me nerviralo. Obični puzavac da nadjača ruže i ljiljane čiji su me miris i raskoš boja opijali nekoliko dana! Zar je priroda zaista pogriješila ili je to samo njen način ukazivanja na suštinu ljepote? Bio je dostatan jedan mali pokret i puzavca više ne bi bilo, ali ta drskost me je toliko zaitrigirala da sam ga odlučio ostaviti u kuhinji na ormariću. Neka se zabavlja obavijajući prazne boce i svijećnjake. Visoka čaša od kristalina bila je, svakako, preelegantna zapriprostu biljku, ali zgodnije vaze nisam imao. Nije zahtijevao puno pažnja. Dovoljno bi mu bilo jednom u nekoliko dana promijeniti vodu. Iako sam preko dana gotovo potpuno zaboravljao na njega, predvečer, kad bih završio posao i ostao sam, često bih podizao pogled k njegovim raširenim listovima. Koji put bi mi se učinilo da mi maše.
Nakon dužeg vremena osjetio sam da sa mnom sudbinu dijeli još jedno biće, ne možda onakvo kakvo sam zamišljao, ali dostatno da odagna neraspoloženje i pomisao o jednoličnosti života.
Iz dana u dan puzavac je rastao i zauzimao sve više prostora, vješto okružujući bočice sa začinima, keramičke bokale koje su zaposjeli pauci u očekivanju ovogodišnjeg mladog vina, stare staklenke s izblijedjelim naljepnicama. Njegova me igra počela zabavljati. Neposredno nakon kiše uvijek zavlada vrijeme čiste tišine i traje vrlo kratko, tek koliko je potrebno ljudima i životinjama da napuste svoja skloništa. I sve počinje ponovo.
Ozon u sobi. Dok halapljivo udišem svježinu, do mene dopire tihi, jedva čujni, ali zavodljivi zvuk frule…
Tri od trideset godina. Zastao sam usred divljine da počinem. Sasvim polovično bježanje, a i nema se kamo. Malo odmora, malo od môra, malo od mòra. Napraviti crtu negdje na polovini. Samo, tko će znati pravu polovinu kad je kraj nesaglediv. To bi moralo biti mjesto odakle se lijepo vidi budućnost. Sada još ništa ne vidim, osim mora s jednog i planine s drugog prozora. Ovdje prestaje asfalt i počinje prirodni put.
Nisam li oduvijek tome težio?!
Premorila me brzina. Trenutak odmora, mali san poslije ručka koji je tako kratak da sliči na nesvjesticu. Dalmatinci ga zovu pižolot. Ovdje sve staje, ali sve i počinje. Gubitak je misliti da je sve izgubljeno. Sve ostaviti, doći potpuno nag i posaditi svoje stablo u novu zemlju.
Najugodnije je druženje s prirodom. Haiku. Može i haibun. Vratiti se polako u sebe i pospremiti stvari za koje do sada nije bilo vremena. Družiti se sa sobom, kupiti si neke davno željene sitnice i uživati u njima.
Na selu žive seljaci, a u gradu ljudi.
Poželim biti seljak, vezati se čvrsto za zemlju, imati sigurno tlo pod nogama i slobodno reći da je to moja domovina u koju će me, kada dođe vrijeme, zakopati, s kojom ću se stopiti i pripadati joj potpuno. Odakle li dolazi zvuk frule?
Kada bih mogao pogledom prebaciti onu malu uzvisinu koja obilježava polovinu puta do sljedećeg sela, vjerujem da bih ugledao starog cestara kako dipli pored puta. Samo je nekoliko ljudi iz cijelog kraja moglo svirati diple bez mješine. Stari je cestar znao uspostaviti recirkulaciju, na nos disati i istovremeno puhati duge dionice.
Često sam ga odlazio slušati. Orfej s diplama.
Omamljiv zvuk frule bio je toliko blizak mom raspoloženju da sam mu morao pohititi ususret. Što zbog naglog svladavanja uzvisine, što zbog uzdignuta duha, okupanog tonovima iz treće oktave koji su omamljivali glazbenom erotikom, naprosto sam gutao ozon u ogromnim i nepristojnim obrocima i pretapao ga u rumenilo lica i obraza.
Koliko je Aristotel bio u pravu kada je tvrdio da
„u glazbeni odgoj ne treba ni frule, niti bilo koje drugo glazbalo za vičnike, kao što su citara i slična glazbala, nego samo ona koja će načiniti dobre slušatelje, bilo u glazbenom, bilo u kojem drugom odgoju. Uz to, frula ne izražava ćudoređe, nego više zanosno uzbuđenje (ne djeluje etički nego orgijastički), te se njome treba služiti u onim prigodama, u kojima prizor više teži pročišćenju nego podučavanju. Dodajmo i da je frulanje oprečno odgoju, jer priječi upotrebu riječi. Stoga su (naši) stari s pravom zabranjivali upotrebu frule mladeži i slobodnjacima, iako se ranije bijahu njome služili. Priča se, naime, kako je Atena pronašla frulu, pa ju je odbacila. Božica se rasrdila što frulanje nagrđuje lice, mada je vjerojatnije da je to učinila zbog toga što poduka o frulanju ne pridonosi ništa umnom razvoju, a upravo Ateni pripisujemo znanost i umijeće“.
Docta ignorantia!
Zadihan se zaustavljam na uzvisini i svojom pojavom prekidam melodiju.
-Dobar dan, moj doture – diže se starac, puštajući diple.
-Dobar je, samo ti nastavi svirati – dolazim polako do daha.
Skidam naočale i rupčićem brišem znoj. Ljeto je poodmaklo, ali sparina ne posustaje u ovom kraju. Malo podalje ovce zabile njuške jedna drugoj pod pazuhe i doimlju se kao igrači ragbija.
Travke su uredno usmjerene prema nebu. Oko nas kamen. Opažam pravilno složene humke, koji s obaju strana imaju postavljen po jedan veliki kamen. Humci su poredani poput vojničkih kreveta u smjeru istok-zapad. Cestar hvata moj zbunjeni pogled.
-To je počivaljka.
-Počivaljka?
-`est, zovu i` još i mirila, po dalmatinski.
-Mjerila?! Znači to nisu grobovi?!
-Njesu, a ope` `esu. Nima niki ispod ovi` babulja, ranko muj.
-A čemu onda počivaljka?
-To ti je stari običaj u ovem kraju. Tu stanu nusači koji nuse unoga koji je umreo, da se malo odmori, jer je groblje tek tamo doli u Kaštelu, dal’ko, br’te im je za ‘odit. Pop tu očita molitvu za dušu. Po našijem starijem, tu se odmara duša umrelog pri’ nego ide u nebo ili pak’o. Zato tu složu babuljke ki grob po miri umreloga, ako j’ bi’ klapac unda maći, ako j’ biʼ velʼki rankan, e unda velkʼoga, zato iʼ i zovu mirila.
-Ovdje je otprilike polovina puta do groblja, samo, nema baš puno počivaljki, zar ih tako malo umre?
-Neee…, dosta iʼ je umrelo ove god’ne, samo sad svi imaju aute i vozu autom umrelog do groblja. Skoro niki više ne ide pješke. Malo i` još radi počivaljku. I ova stara testa nije više ki nekad. Asvaltirano je i nima više rup` ki kad su tute išli kunjski karovi. Undi sam i ja nešto značijo, jer dok se navali vel`ki babulj na testu niki ne mož` proć dok ja ne poravnam. Sad još posli` jake kiše ili bure, tu i tamo, pane koji kamenčić, ali najviše, da prostiš, čistim ovčje i kuzje brabunjke. Nima više blata i oni` lipi` mirisa posli kiše kada sve oživi. Samo tutnju auti, trubu i smrdiju. A štoš, njesom više mlad i skoro ću se i ja povuć u pemziju. Ne znam ‘oće li se ki posli’ mene privatiti uvog posla, mlado sve pošlo u grad, a možda neće ni tribat. Vako mi ostane zera vrimena i da zasviram. Muj doture, tako ti je to, kul’ko j’ sati? Je l’ već zeman za ić’ doma? Oš da ti odsviram koju?
Dok starac izvlači iz frule melodiju, potpuno se stopivši s okolinom, u meni se budi haiku:

Miruje kamen.
Počivaljku kraj puta
Napušta sprovod.

Sa sjetna cestarova lica, izbrazdanog borama i zapečenog suncem, može se pročitati čitava povijest ovog kraja koji se u zadnjih nekoliko godina prebrzo mijenja.
Divim se tom posljednjem bukovačkom samuraju s diplama. Život mu je bio vječna borba s prirodom i za prirodu. Bukovački samuraj se toliko uspio uskladiti s prirodom da i odumire skupa s njom. Tišina zadnjeg trenutka podsjeća na izvođenje ceremonijalnog sepuku. Kao da izgovara svoju posljednju pjesmu, mirna lica, poput svetog mača, uzima diple i prinosi ih usnama. Starčeva duša preko grimase na licu prolazi frulom, stapajući se s ozonom u staru prepoznatljivu melodiju:

otvor` prozor curice malena
umoran sam idem sa terena…

Objavljeno: Književna revija (Osijek), 33 (1993), 1/2 ; str. 29-45;

„Hrvatska riječ u Srijemu“, antologija srijemskih pisaca, Ogranak Matice hrvatske Tovarnik, Zagreb, 1995. godine

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s