OBNOVLJENO DRUŠTVO “HRVATSKI DOM”

René Matoušek

Svečana obnoviteljska skupština DRUŠTVA HRVATSKI DOM u Vukovaru održana je u zgradi nekadašnjeg Hrvatskog doma, današnjeg korisnika Centra za kulturu Vukovar, 14. prosinca 1990. u 18 sati. U prepunoj dvorani, suznih očiju, vukovarski Hrvati su konačno dočekali obnavljanje rada Društva, koje je od svog osnutka 1921. godine bilo stjecište cjelokupnog kulturnog i socijalnog života. Ministarstvo prosvjete dekretom je zabranilo rad Društva 1948. godine bez ikakvog opravdanja, a pod pritiskom jugoslavensko-unitarističke koncepcije.

 

Obnoviteljskoj skupštini su pored brojnih Vukovaraca prisustvovlai i uglednici hrvatske državne vlasti, predstavnik Sabora Republike Hrvatske, koji je prenio pozdrave predsjednika dr. Franje Tuđmana, predstavnici htvatskih političkih stranaka iz Republike Hrvatske, drugih republika i Hrvata iz Vojvodine, predstavnik Matice hrvatske, te predstavnik općinskog ogranka Matice, dostojanstvenici vjerskih zajednica, delegati društvenih i kulturnih institucija, predstavnici vukovarskih ogranaka političkih stranaka HDZ, HKDS, SDP, HSP i brojni ugledni Vukovarci koji žive izvan Vukovara.

SUZE ZMAJA VUČEDOLSKOG

Počasni gost, kojemu je Društvo „Hrvatski dom“ dodijelilo i priznanje, bio je dr. Antun Bauer, utemeljitelj i donator zbirke i galerije umjetnina BAUER u Vukovaru, čovjek poznat kao „Zmaj vučedolski“. Dr. Bauer je, mada u visokim godinama, našao snage i volje i usprkos lošem vremenu došao iz Zagreba radi svečane obnoviteljske skupštine, te je evocirao uspomene na nerazumni čin skidanja spomenika banu J. Jelačiću i njegovu ulogu u sakrivanju i čuvanju spomenika. Sa suzama u očima zahvalio se dr. Bauer Vukovarcima i naglasio da je to prvo priznanje koje je ikada dobio iz Vukovara i da mu je, stoga, još značajnije. Dugim i srdačnim pljeskom nagradili su vukovarski Hrvati nadahnuti govor dr. Bauera. Prije nepunih mjesec dana dr. Bauer je obnovio Družbu hrvatskog zmaja i postao predsjednik Družbe koja je davno postojala i okupljala najuglednije intelektualce i uglednike, ali je poput mnogih drugih društava bila zabranjena nakon rata.

 

Nakon himne „Lijepa naša domovino“ koju su otpjevali crkveni zborovi župa Vukovar-Ilok, predsjednik Inicijativnog odbora, prof. Branko Crlenjak održao je besjedu o nekadašnjem Društvu i okolnostima u kojima se javilo, te o povijesti i problemima Hrvata u Vukovaru. Uslijedio je radni dio, izbor upravnog i nadzornog odbora i čitanje pravila Društva koja su aklamacijom i prihvaćena. Na kraju su zborovi otpjevali nekoliko pjesama prigodnog sadržaja. Sudjelovanje crkvenih zborova je prvi korak suradnje crkvenih i svjetovnih institucija vukovarske općine nakon 45 godina.

Na skupštini je posebno naglašena težnja da se bespravno oduzeti Hrvatski dom, zgrada u koju je uselio Centar za kulturu, vrati Hrvatima Vukovara koji su svojim dobrovoljnim prilozima pomogli izgradnju i kojima taj dom pripada.

CONTADICTIO IN ADJECTO

Sve nedemokratske vlade, diktatori i režimi sistematski su gušili svako izražavanje nacionalnog bića.

Vratimo se početku stoljeća, prijeratnoj 1903. godini, kada Khuen Hedervary nastoji potpuno potisnuti svaku nacionalnu samobitnost u korist mađarskih imperijalističkih težnji. U Vukovaru već 35 godina djeluje Hrvatsko pjevačko i glazbeno društvo „Dunav“, koje uslijed sveopće narodne žalosti, prolijevanja hrvatske krvi, punih tamnica ljudi, odustaje od svečane proslave 35. godišnjice i prilaže 3000 kruna kao temeljnu glavnicu za gradnju Hrvatskog doma i time inicira ideju. Punih 17 godina trajalo je skupljenje priloga da bi se 17. prosinca 1920. na poziv gosp. Frana Turka okupili slijedeći vukovarski građani: Šandor Peheim, Fran Funtak, Stjepan Fabijančić, Alba Antolović, Josip Puches, Najpar, Eder, Szentagory i magistar farmacije Zebec i zaključili da se osnuje samostalno Društvo „Hrvatski dom“ (naziv je prema tada napravljenom logotipu).

U siječnju 1921. održana je konstituirajuća skupština u prisutnosti, za samo mjesec dana registriranih, 208 članova. Društvo je djelovalo kao akcionarsko društvo koje se samostalno izdržavalo, potpomognuto i dalje dobrovoljnim prilozima i nevisokom članarinom.

Da bismo, bar malo, osvježili povijesne činjenice i shvatili burnost onog vremena, a time i hrabrost tih vrlih ljudi, osnivača Društva koji su u zlom vremenu ustrajali u očuvanju hrvatske samobitnosti, moramo reći da je to vrijeme kada na vukovarskom kongresu SRPJ mijenja ime u KPJ i potkraj godine proglašava se „Obznana“, dekret o zabrani komunističke aktivnosti, umire kralj Petar I Karađorđević, a prijesto zauzima njegov sin Aleksandar koji sistematski provodi svoju ideju gušenja svakog nacionalnog bića i uvodi novu sintagmu: jugoslavenski narod, termin koji je potpuni CONTRADICTIO IN ADJECTO (što ću pojasniti navodom iz filofofijskog rječnika)

(lat.) protivrječnost u pridatku, protivrječnost koja nastaje kad se imenici pridaje atribut koji je s njom nespojiv, odnosno kad se pojmu pripisuje oznaka koja mu protivrječi (npr. okrugli kvadrat, željezno drvo).

Najslikovitije će o tome progovoriti požutjela stranica Sremskih novina, tiskanih u Vukovaru i uvodničar broja 10 od 7. marta 1930.

BUDIMO ZAJEDNO

„U historijskom aktu Njeg. Vel. Kralja o proglašenju naše kraljevine Jugoslavijom izražena je jasno kraljeva želja, da taj akt ne ostane velik samo izvana, već da on bude još jači i silniji iznutra, da se provađanjem istoga potpuno zbrišu sva plemenska obilježja i da ujedini narod Srba, Hrvata i Slovenaca koji će postati jedan narod u ovoj državi, jedna narodna duša – Jugoslavenski narod, pred kojim se mora svako pokloniti.

…mi sami bi trebali nastojati da postanemo i u kulturnom životu jedna narodna duša.

Kako  ukidanjem Jugosokola, Hrvatskog sokola i Hrvatskog katoličkog orla i stvaranjem Sokola Kraljevine Jugoslavije, tako i drugim načinom, dan je našem naraštaju pravac zdravog nacionalnog odgoja u duhu jugoslavenstva. Tome nacionalnom jugoslavenskom procesu ne može  nitko stati na put, on se mora razviti do kulminacije, kojoj će se morati svako diviti.

E pa, kad je tako, kada mi to sve uočimo i vidimo, kada vidimo da će tako biti, da tako mora biti, onda nastaje pitanje, zašto se i mi stariji ne povedemo za tim? Zašto ne bismo sami radili na bržem razvoju jugoslavenstva? Zašto sami, već sada, ne zbrišemo sve ono što nas još u kulturnom i socijalnom životu čini dvoje? Zašto da imamo još uvek „Srpski dom“ i  „Hrvatski dom“, „Srpsko pevačko društvo“ i „Hrvatsko pjevačko društvo“? Zašto ne bi to sve moglo biti jedno, kada smo, ipak, mi svi jedno!?

Istina, da naše hrvatsko pevačko društvo „Dunav“ koje je prevalilo polovice stoleća svoga kulturnog i nacionalnog rada, proslavivši lanjske godine 60. godišnjicu svoga opstanka, ima svoju divnu prošlost, kao i srpsko pevačko društvo „Javor“, ali su oni narodnim oslobođenjem i ujedinjenjem svih Srba, Hrvata i Slovenaca u jednu državu i proglašenjem kraljevine Jugoslavijom svoju veliku kulturnu i nacionalnu misiju dovršili, pa bi sada trebali da gledaju u budućnost, da se sliju svi u jedno kolo, kako bi svojim kulturnim radom pripomogli brže ostvarenje uzvišenih težnji Njeg. Vel. Kralja.“

Ne zna se da li slučajno, ili igrom tehničkog urednika lista, odmah ispod tog teksta tiskan je krupni naslov: OPROSTI IM, BOŽE…

TAMBURICE I NOŠNJE
KAO JEDINA KULTURA

Nažalost, takva shvaćanja su se jako dugo zadržala i, mada dosta oslabljena, u Vukovaru su aktualna još i danas, kada je evidentna promašenost takve politike. Demokratizacijom i depolitizacijom nekih institucija, te ukidanjem birokratskih dinosaurusa, koje su imale zadatak širenja kulture, a u stvarnosti su ga kočile, ili samo strogo uklapale u svoje utopističke projekte socijalističke kulture i time paralizirale svaku nacionalnu i tradicionalnu samobitnost u Vukovaru, proklamirajući tamburice i nošnje jedinim znacima i najvećim dosezima nacionalnog identiteta. U ratu s politikom kultura je izgubila bitku.

Hrvatski dom izgrađen je u začuđujuće kratkom roku od godinu dana tako da je 9. srpnja 1922. Svečano posvećen i otvoren o čemu su lokalne novine donijele vijest: „Još nikada Vukovar nije doživio takvo slavlje kao ta dva dana proslave. Iz svih krajeva naše domovine slegla se u Vukovar ogromna masa naroda, što je Vukovaru pružalo pravu sliku velegrada. Sam grad bio je iskićen zelenim ćilimima i hrvatskim zastavama, što je, uz lijepe sunčane dane, pružalo nezaboravnu sliku. Nikada još Vukovar nije u svoju sredinu skupio toliko hrvatske inteligencije i seljaka kao u ova dva dana proslave.“

Impozantan je spisak društava kojima je Hrvatski dom pružao stalni domicil i koja su bila okupljena u Zajednicu hrvatskih društava:

Društvo hrvatskih gospoda „Dobrotvor“, Hrvatska čitaonica, Hrvatsko glazbeno i pjevačko društvo „Dunav“, Hrvatsko katoličko žensko prosvjetno društvo, Hrvatska obrtnička zadruga, Hrvatski skautski stijeg „Junak“, Hrvatski „Sokol“, Klub akademičara, Hrvatski građanski sportski klub. Hrvatski dom bio je stjecište cjelokupnog kulturnog i socijalnog života Vukovaraca. U Vukovaru su postojala i druga nacionalna društva koja su također svoje proslave i predstave imala u Hrvatskom domu. Glede današnje politike moglo bi nam biti za pouk kako su ta davna društva surađivla uvažavajući svačiju nacionalnu samobitnost. Primjerice, Srpsko pevačko društvo „Javor“ održavalo je svoju Svetosavsku besedu s plesom u  Hrvatskom domu, kao i Jevrejsko gospojinsko dobrotvorno društvo s dugom tradicijom, njemačko muško pjevačko društvo, Srpska ženska dobrotvorna zadruga, odvojena početkom stoljeća od germanskog društva „Frauen Verein“, Đački klub „Zora“ nastao 1907. godine od „Hrvatskog đačkog tamburaškog pjevačkog kluba“, Srpsko prosvetno i privredno udruženje „Posestrima“, Treći red Sv. Franje, Društva Crvenog krsta i druga, održavala su svoje godišnje glavne skupštine, zabave povodom vjerskih blagdana i obljetnica, te organizirala kazališne i kino predstave raznih diletantskih i profesionalnih grupa i društava iz Zagreba, Beograda, Novog Sada, Ljubljane, Skoplja i inozemstva (26. travnja 1930. gostuje u Hrvatskom domu Praška grupa Hudožestvenog moskovskog teatra predstavom „Ženidba“). Održavaju se i tradicionalne zabave i pučke veselice: Silverstarska, vatrogasna, obrtnička, lovačka, pokladna i druge.

Nakon nabrojenog, nije li umjesno zapitati se poput predsjednika obnovljenog Društva Hrvatski dom, prof. Branka Crlenjaka u svečanoj besjedi:

„Što smo imali proteklih 45 godina našeg doba? Bez zlonamjernosti i tendencioznosti, jedini je odgovor – NIŠTA! Ništa koje nema opravdanja. Zar ne osjećate da vam je nepovratno nešto oduzeto?! Da ste obogaljeni za jedan čitav život?!“

„RUŠI“ (ZA SVAKI SLUČAJ)

U predratnom Vukovaru aktivno je djelovao kuglački klub primjerenog naziva „Ruši“. Konotaciju koju ćete zasigurno izvući iz naslova lako možete primjeniti za zajednički naziv svih onih klika i institucija koje su suprimale nacionalnu kulturu poratnog vremena ili, bolje, vremena.

Uz oscilirajuće financijske i druge poteškoće, Društvo uspješno djeluje do 1944. kada drugi svjetski rat ulazi u završnu fazu. Srijemski front zakoračio je i na područje vukovarske općine, a američki bombarderi svakodnevno prelijeću grad. U škole se useljava vojska, a nastava se održava na nekoliko mjesta u gradu, pa i u Hrvatskom domu… No, zakratko, jer se i tu smješta vojska, pa i ranjenici i zarobljenici. Srećom zgrada nije pretrpjela veća oštećenja.

Odmah nakon rata, 1945. godine, vukovarski Hrvati organiziraju sabirnu akciju za popravak Hrvatskog doma. Jedino je još aktivno društvo „Dunav“, a kazališna dvorana služi više za politička zborovanja nego kulturne priredbe. 21. prosinca 1946. uslijedio je prosvjed uprave Hrvatskog doma Gradskom odboru Narodne fronte što su članice AFŽ-a za proslavu 8. prosinca iste godine skinule sa zastora pozornice natpis „Hrvatska žena – Hrvatima Vukovara“ – to su bili počeci sistematskog odumiranja Društva „Hrvatski dom“, devastacije zgrade i zatomljivanja  hrvatskog imena. Pod pritiskom državnog ideološkog pravca Društvo oficijelno prestaje djelovati i 1948. odlukom Ministarstva prosvjete definitivno biva zabranjeno. Istu sudbinu doživljavaju i druga nacionalna društva, kao npr. Srpsko pjevačko društvo i druga društva kojima su nametnuti pridjevi: socijalistička, radnička, kulturno-umjetnička, jugoslavenska, omladinska i sl., postaju preslab paravan, te ne mogu zaustaviti osipanje članstva i konačno se gase, što je i logično kad se radi o umjetnim tvorevinama koje ispunjavaju samo političko ideološku zadaću, a sa samom kulturom nemaju odviše veze… Svi ti pokušaji organiziranja kulturnih djelatnika i umjetnika bivaju onemogućeni, ukoliko se ne radi samo o tamburicama i plesu u nošnjama, primjerice, „Klub 7“ koji je okupljao poznate gradske umjetnike morao je prestati s radom zbog prejako koncentrirane inteligencije mada nije bio jednonacionalan i imao zadaću širenja umjetnosti i individualnog stvaralačkog rada. Jedinu tradiciju ima KUD „Sloga“, te odmah nakon rata osnovano RKUD „Maksim Gorki“ koja još djeluje i ne bih išao u analizu istih, nego ih ovdje, samo poimence spominjem. Zdanje Hrvatski fom, nadalje ne pod tim imenom, sada služi samo za opće priredbe, akademije i slično, ali o njemu nitko ne brine pa postepeno nestaje mobilijar i zgrada dotrajava. Stoga je neophodna građevinska intervencija, ali ne u pročelnom dijelu; uništen je svrsishodan arhitektonski kompleks kojega je projektirao tada jedan od najznačajnijih hrvatskih arhitekata u secesionističkom stilskom slogu, što se sada, samo djelomično, može nazrijeti. Nestali su i rukom vezeni zastori s motivima hrvatske narodne ornamentike. S pozornice je skinuta velika Renarićeva slika koja prikazuje Vuku, lokvanje i panoramu starog Vukovara, a s pročelja zgrade spomen ploča postavljena 1925. godine na obljetnicu tisućgodišnjice hrvatskog kraljevstva, i tako se s te zgrade zatro i posljednji trag hrvatskog imena. Promjena imena Hrvatski dom u Centar za kulturu nikada nije prihvaćena od starosjedilaca Vukovaraca. Od 1922. do 1963. vlasnik zgrade i zemljišta formalno je još uvijek nepostojeće društvo „Hrvatski dom“, a tek 5. rujna 1963. ove nekretnine ubilježene su kao društveno vlasništvo tj. općenarodna imovina, a 18. listopada 1985. općina Vukovar prenosi pravo korištenja na Centar za kulturu koji je i danas nominalni korisnik.

Obnavljanje Društva ponovo se događa u burnom vremenu donošenja Ustava Republike Hrvatske, općim tendencijama demokratizacije i denacionalizacije, te prekida s preživjelim tvorbama i institucijama. Ukidanjem SIZ-e kulture i sličnih institucija koje imenicu kultura nose samo u nazivu otvara se prostor svim dobronamjernim građanima za spontano organiziranje u razna društva za promicanje kulture koja će pokazati da polustoljetno sljepilo nije moglo uništiti sve vrijednosti stvarane stoljećima, pa i tusućljećem. Iskoristimo šansu i dokažimo da se naši pretšasnici nisu uzalud zalagali za društveni i kulturni život, ta da možemo nastaviti njihovo djelovanje obogaćujući ga suvremenim postignućima.

BEZ (PRIKRIVENOG) POLITIZIRANJA

Od prvih dana Društvo „Hrvatski dom“ ima jednaku zadaću: okupiti Hrvate, građane grada Vukovara, okolnih mjesta i sela općine Vukovar, te razvijati njihov društveni život, nacionalne i folklorne tradicije, podizati hrvatsku nacionalnu kulturu, te povezivati je s kulturama drugih naroda. Cilj Društva je okupljanje ljudi svih zvanja i zanimanja (ne samo humanističke inteligencije), te uspostavljanje tješnje suradnje sa selom. Društvo će obavljati svoj zadatak djelovanjem u suvremenim uvjetima: na promicanju pučke prosvjete, njegovanju nacionalnih i folklornih tradicija, na interesnom usmjeravanju (prosvjetnom, književnom, likovnom, umjetnosti, gospodarstvu i dr.), povezivanju i suradnji s institucijama obrazovanja, vjere, kulture i prosvjete i duhovnim kulturama drugih naroda.

Kako nekadašnje Društvo „Hrvatski dom“, tako i obnovljeno nije stranačko niti političko, te kao takvo otvoreno za sve dobronamjerne građane koji prihvaćaju pravila. Kako je prošlo vrijeme kada su stranačka i politička uvjerenja bila prikrivena imenima kulturnih i umjetničkih društava, te je ozakonjeno višestranačje, Društvo „Hrvatski dom“ ima jednu jedinu neprikrivenu ulogu u promicanju kulture i prosvjete vukovarskog pučanstva. Možda tome u prilog najbolje govori novoizabrano rukovodstvo Društva, čiji predsjednik, potpredsjednik i tajnik nisu članovi niti jedne političke stranke, niti su, što je značajno, ikada bili članovi bilo koje političke stranke ili organizacije.

Prostor ne dozvoljava da nabrajam imena najzaslužnijih ljudi za obnavljanje Društva, no moram spomenuti da novoizabrani upravni odbor ima 25 članova i nadzorni odbor 7 članova, sve poznati vukovarski kulturni i znanstveni radnici, te priznati i ugledni vukovarski obrtnici i ljudi svih zvanja i zanimanja, a prilikom obnoviteljske skupštine u Društvo „Hrvatski dom“ učlanio se velik broj Vukovaraca koji su i dobrovoljnim prilozima potpomogli početno djelovanje, na čemu im upravni odbor toplo zahvaljuje.

S obzirom da je osnovna zadaća vraćanje Hrvatskog doma Društvu kako bi se mogle razvijati aktivnosti zahtijevamo da se zgrada, koju je izgradilo dobrovoljnim prilozima hrvatsko pučanstvo Vukovara i okoline, tom istom Društvu i narodu vrati jer mu po božjim i po ljudskim zakonima pripada.

Osječki tjednik, Broj 11, 18.1.1991.

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s