Esperanto

ESPERANTIST RENÉ U SVIJETU

Ne sjećam se kad sam upoznala Renéa. U Studenskom esperantskom klubu u Zagrebu nekoliko je sezona svirao gitaru. Oko njega su prštale doskočice. Zadnji autobus vozio ga je u Goricu.
Ne znam tko mu je bio učitelj esperanta ali znam da je 1982. bio predsjednik Esperantskog društva u Velikoj Gorici. Godišnja skupština društva koju je vodio nije nalikovala ostalima ni po sadržaju ni po administrativnoj terminologiji u kojoj smo tada živjeli. Znali smo da život jede velikom žlicom. Esperanto je bio samo jedan od njegovih mnogih identiteta. Nekako usput i bez galame završio je stomatologiju. U goričkom je autobusu za ruku držao Nevenu, svoju buduću suprugu.
U zimi kad je izašla zbirka „Jaka veza“ zaprepastila nas je naslovna stranica knjige koju je sam izradio u suradnji s Miljenkom Brigljevićem. Voljeli smo Miljenkove portrete Renéa, „René i naprtnjača“, „René u smokingu s leptir-mašnom“. Takav nam je bio blizak. Nisam mogla shvatiti morbidni ukus dok je pripremao naslovnu stranicu: što mu je trebalo da svoju lijepu glavu objesi o lanac debelih karika? Tek poslije sam zaključila, da je slutio više nego što smo znali mi drugi.
U mom stanu snimala se predstava Dramske grupe Studentskog esperantskog kluba „Gastamo“. Bila sam autor teksta, René je dopisao songove. Romana Rožić režirala je. Kruno Tišljar snimao je jeftinom video-kamerom na koju smo tada bili ponosni – njene su snimke imale slabi zeleni ton. René je igrao ulogu nastavnika esperanta koji putuje u neku svjetsku metropolu s razredom početnika i jedne mu noći treba hitan smještaj za njih sedamnaest. Predstavu smo izvodili u 10 sati ujutro u elegantnom antwerpenskom kazalištu velikih ogledala. Slavni škotski esperantski književnik William Auld, koga godine 1997. esperantisti predlažu za Nobelovu nagradu za književnost, nije žalio truda da poslije doručka sjedne u prvi red. Renéovoj se ulozi glasno smijao. Stanovali smo za trajanja tog antwerpenskog kongresa kod ljubaznih domaćina Gavrilović-Meersmann u Leevlantsraatu, nas dvanaest okupljenih oko predstave.

 

Poslije Antwerpena putovali smo u Louvain. René je tog ljeta putovao s okarinom u ruci. Na središnjem gradskom trgu obukli smo statui studenta esperantsku majicu. Na fotografiji Ivana Špoljarca razdragani René svira na okarini. Posudili smo tu sliku iz naših albuma da bi je objavili na naslovnoj stranici u talijanskom časopisu „Heroldo de Esperanto“ uz vijest da je René nestao u Vukovaru u studenom 1991. Lucija Borčić prevela je na esperanto stihove iz „Žegara“ kojima je stranica o Renéu dopunjena. U tim stihovima polje kupusa liči na topovsku tanad. Nikola Rašić je u međunarodnom esperantskom časopisu „Kontaktu“ u Rotterdamu na esperantu objavio njegove „Prasce“. Ti „Prasci“ koje je René izdao na šapirografu u nakladi „za šest prijatelja“ tako su zapravo jedino na esperantu mogli sresti čitatelje. Rašić je i za zbirku „Albatros“ preveo Renéove stihove na esperanto. „Prascima“ na esperantu ispunio je tugu kad je u Rotterdamu čuo da s Renéom više ne može govoriti.
U Zadarskim danima Renéa bila sam gost njegove male obitelji. Mladi brak tek je imao prve jedva vidljive mrlje. Rasipni Slavonac, navikao da život reže u velike kriške, privikavao se na svijet blitve. Čini se da mu u mladosti nitko nije hodao po glavi: u Zadru se budio uznemiren jer „neki lopov hoda po tavanu kuće“. Noću je zaboravljao da stanuje u zgradi i da stanari nad njegovom glavom rano odlaze na posao.
U spavaćoj sobi gdje sam provela noć na jastučnicama ukrašenim Richelleu-vezom starinske obitelji, stajala je vukovarska golubica. Taj vjenčani dar razbijen je na putu do Zadra pa je, slijepljen, više nego što je trebalo nalikovao Vučedolskom otkriću. Tu su se uz keramiku Ljerke Njerš na fotografiji smijali mladenci u bijelom: René je u rukama držao bijele rukavice, za sve one dane bez rukavica koji ga čekaju.
René i ja večerali smo u obitelji prof. Josipa Vrančića. Barbara je bila tako šarmantna da smo teško odvajali pogled od nje i spuštali ga u tanjure.
Onda se javio iz Žegara. Mi u Amruševoj 5, gdje smo esperantskoj kulturi svake godine izmišljali novo ruho, smijali smo se pustolovinama zubara u Bukovici. Skupljao je izreke seljaka čijih se poskoka plašio – (un guni kunja priko musta). Vodio je duge razgovore na neobičnim manastirskim večerama i slušao kako se njišu pršuti. Šteta što nikad nisam bila s njim gost u manastiru Krupi.
Poštar je donio malu zbirku haiku-poezije. Zvala se Žegar, tiskana na ćirilici u Odžacima: stihovi zamotani u japansku zastavu. Na njoj zadnja posveta koju je ispisao za moju biblioteku.
Izgubila sam ga na neko vrijeme. Godine su šiljile svoje ratne olovke. Zadnje je pismo došlo iz Vukovara u proljeće 1991. Poziva nas da dođemo kad se situacija smiri. Htio bi u Vukovaru pokrenuti esperanto. Nikad nisam bila u Vukovaru. Rekla sam kolegama da ću ja u Vukovar da mu pomognem pri osnivanju esperantskog društva. Ono što smo zvali situacija počelo je trajati. Od tada pokušavam napraviti nešto za Renéa.
Renéova teta Ankica bila je prvi kurir vijesti da je René nestao u Vukovaru. Ono što smo od nje čuli pretočila sam u tekstove: ukoričeni su na esperantu pod naslovom „René el Vukovar“ u mojoj knjizi „Hrvatski ratni noćnik“ „Kroata milita noktilibro“ izdane u Beču 1993. Iste godine knjiga je objavljena i u Japanu u japanskom prijevodu Mori Singa u izdavačkoj kući „Morska ptica“. Sudbina Renéovog goričkog sudruga japanskom je izdanju dala ime „Počasne salve“. Knjigu je njemački mađioničar Trixini objavio 1994. i kod uglednog izdavača Ferdinanda Schoeninga. Mađioničarskom vještinom Trixini je animirao cijeli tucet mladih njemačkih esperantista od Franka Stockera do Klausa Dahmanna koji su knjigu preveli a za tisak je pripremila mama Sabine Stocker da pomogne noćnom tipkanju svog sina Franka. Trixini je na svojim predstavama uvjerio skoro 2000 ljudi da knjigu ponesu u svoje kućne biblioteke u svim zemljama njemačkog govornog područja.
Možda bi se Renéu najviše svidjelo da zna da je dospio u Japan gdje tekst o njemu čitaju od desne strane prema lijevoj. Priču „Rene iz Vukovara“ u dva je nastavka objavila japanska esperantska revija „La Revuo Orienta“ a u jednom je broju naslovnu stranicu ukrasila fotografijom razorene vinkovačke biblioteke koja stoji na svim izdanjima u kojima čekamo da nam se René javi.
Priča o Renéu nije me umorila ni 1997.  kad već znamo to što znamo.
O Renéu pričamo i dalje, s radošću otkrivamo da nam je ostavio toliko nepoznatih stranica i neizgovorenih poruka. Otkrivamo ga i radujemo se što je život koji smo dijelili imao toliko toplih nijansi. Za sve ono što nam nije stigao reći palim mu svijeću u studenom 1997. Dok odmičem šibicu jasno vidim – plamen na svijeći za Renéa ima oblik pupoljka.

Spomenka Štimec

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s