AVANTURE ZUBARA IZ VUKOVARA

René Matoušek

 

Zapis o osobnoj (kulturnoj) autonomiji

Kao većina početnika u traganju za osobnom autonomijom, da bi znao što uopće tražim morao sam pojmove pronaći u mudrim knjigama. To je bilo moje najlakše traganje i najmanje mi je pomoglo.

 

AUTONOMIJA, zakonodavstvo, samouprava, nezavisno funkcioniranje. Autonomna osoba je nezavisna od vanjskih utjecaja; unutar jedne osobe mogu opstojati posebne cjeline koje funkcioniraju nezavisno od drugih cjelina ili dijelova osobe. Autonomija cjelokupne osobe je u objektivističkim psihologijama opovrgavana i kao teoretska mogućnost, dok je u psihologijama humanističke orjentacije ona teoretski poželjan ali teško ostvariv ideal.

(PSIHOLOŠKI RJEČNIK)

Znači li to da, zapravo, nemam nikakvu šansu? Zar već na početku? Vjerujem da, ipak, negdje postoji. Samo treba biti uporan. Sloboda je mogućnost izbora i zato biram još jednu pametnu knjigu

Autonomija po Kantu utvrđuje sposobnost uma da bude praktički zakonodavan i da određuje volju tako da se ona podvrgava svom ćudorednom principu, a za koji on nalazi da je općevaljan i nužan.

(FILOZOFIJSKI RJEČNIK)

Vrata

Sasvim je jasno da je praktično traganje za mojom osobnom autonomijom počelo pred vratima medicinskih ustanova rodnog Vukovara. Kucao sam žestoko tvrdim kartonskim tuljcem u kojemu se sramežljivo skrivala diploma zagrebačkog Stomatološkog fakulteta. Vrata su se otvorila tek da bi se onostrani uvjerili čime kucam. Uz blagi smješak vrata su se ponovo zatvorila. Kucao sam rukama, nogama, ponajviše glavom, no nije pomagalo. Pored mene je, ni ne primjetivši me, ušlo dvoje meni nepoznatih ljudi, bez kucanja. Kroz malo odškrinuta vrata nazirao sam da su odmah sjeli u predviđene naslonjače koji su po boji odgovarali njihovim odijelima i odijelu direktora. Očito su se dobro snalazili u novoj vukovarskoj klimi i atmosferi, a ja sam, primivši prvu pouku o osobnoj autonomiji i kucanju, izišao u svoje autonomno podneblje i ozračje.

Obzirom da se od tog i takvog podneblja i ozračja nije dalo živjeti, kako mi je majka krojačica, odlučio sam iskoristiti svoje genetske prednosti i sam skrojiti i, eventualno, sašiti svoju sudbinu. Poznata je činjenica da se bliži vatri jače i ogrije, tako sam i sam odlučio mjesto pod suncem tražiti što bliže suncu, dakle na jugu, obzirom da su mjesta u sjevernoj hladovini potpuno zauzeta preplanulim Meksikancima.

U paru

Najveća greška koju čovjek čini je pokušaj da jedan problem riješi još većim. Tako sam se oženio kolegicom iz Zadra i tada smo odjednom postali perspektivni par mladih nezaposlenih stomatologa. Uporno tražeći posao u istom gradu ili okolici, sizifovski naivno smo gurali ispred sebe tuljce sa diplomama koji su se, u pravilu, vraćali niz vrlo strmu liticu zadarske SIZ-e za zapošljavanje. Javljali smo se uporno na sve natječaje objavljene u tisku za poslove stomatologa u cijelom zadarskom arhipelagu, Ravnim kotarima, po cijeloj Bukovici do Velebita, pa i dalje. I jednog dana…

Prvo sam pomislio da je posrijedi greška, supruga mi je dobila posao na određeno u Starigradu-Paklenici, 45. kilometru od Zadra prema Rijeci. Stanovali smo kod njene bake u stanu u Zadru i ona je svakodnevno putovala. Pa jednoga drugoga dana…

Vjerojatno je točna Malarmeova misao da bacanje kocki nikada neće ukinuti slučaj. Meni stižu čak dva pozitivna odgovora: jedan iz Benkovca, iz neke vojne ambulante, na šest mjeseci, a drugi iz Obrovca posao na neodređeno vrijeme i namjenski stan u ambulanti Žegar. Od djeda, trgovca poljoprivrednim strojevima, naučio sam odabrati sigurniju ponudu, iako, naizgled, nezgodniju, te sam prihvatio mjesto u Žegaru 65 kilometara udaljenom od Zadra i obavezu svakodnevnog putovanja na posao i time uspostavio autobusnu autonomiju. Sa ženom sam se povremeno viđao iako smo teoretski živjeli zajedno jer smo često radili u različitim smjenama ili smo, pak bili preumorni što je pomalo dovelo do seksualne autonomije. A tek jednog trećeg dana…

Trokut

Saznajem da su bračni okovi toliko teški da ih mora nositi dvoje, a ponekad i troje, kao u mom, konkretnom slučaju. U bračnom trokutu muž je uvijek tupi kut. Još se jednom potvrdila stara mudrost da ženama treba zlo istjerati, a dobro utjerati. Razmislivši dobro o svom problemu shvatio sam da nema razlike između monogamije i bigamije, jer je uvijek jedna žena previše. No, da ne bi došlo do etičkog i estetičkog zbunjivanja moralo se nešto konkretno poduzeti jer nisam bio siguran da li, ako moja žena ima ljubavnika, je on moj bračni drug?!

Brakorazvodna parnica je bila zakazana točno 9.9.1986. u Okružnom sudu u Zadru, što me podsjetilo da je taj datum u povijsti poznat kao dan pada Italije, također u Zadru. Dok mi se mozgom odmatala dobro poznata sekvenca iz filma kojega je radni naslov bio „Što ja tu, uopće, radim?“, polako ali sigurno sam shvaćao da je upravo ostvaren dio moje osobne autonomije. Ničega se više nisam bojao jer je vrag u paklu pozitivna ličnost. Postao sam samuraj.

Zgode zubara iz Žegara

Velo selo

Da bih vam najlakše predočio Žegar prvo moram konstatirati da osim izlaska i zalaska sunca nema druge zabave.

Žegar je najveće selo obrovačke općine, na rijeci Zrmanji koja u tom dijelu čini meandar i uz koju se smjestilo plodno polje. Udaljeno je oko 18 kilometara od Obrovca prema Kninu i naseljava ga isključivo pravoslavno stanovništvo. Tek kada sam ja došao onda se naselilo i jedno pučanstvo i etnički onečistilo kraj. Ima oko 300 domaćinstava koja su razbacana po brdima od Prndelja do Nuska, od Zelića do Milića, pa preko Bundala do Komazeca.  Sam centar u kojemu je moja ambulanta i stan zove se Kaštel i ima oko pedesetak kuća. Do Žegara vodi suvremena asfaltna cesta, zbunjujuće široka, sa, mjestimično 3-4 prometna traka, ugibalištima i parkiralištima. Dalje od Žegara se odjednom prekida i prelazi u neasfaltirani kolski, tzv. Bijeli put koji na svom devetom kilometru doseže selo Ervenik u kninskoj općini, te, stoga, niti jedna općina ne želi ulagati u tu cestu. Nekoliko puta su dolazili političari, mjerili, obećavali i na kraju pojeli poznatu bukovičku janjetinu i otišli. Kada je i stigao pokoji republički dinar bilo je uvijek i važnijih stvari, npr. osobni dohotci, koji bi u nekim poduzećima znali biti viši nego u susjednoj (razvijenijoj) zadarskoj općini. Kaštel osim tri krčme ima poštu i poštara kojeg ćeš naći prije u krčmi kod Soke jer je skoro uvijek sveto vrijeme marende. Tu su još i tri trgovine, škola i ambulanta, te pogon obrovačke tvornice trikotaže TRIO koja zapošljava, uglavnom, nekvalificiranu žensku radnu snagu, dok muškarci rade u obrovačkim poduzećima: Dalmatinski rudnici boksita, RO „Kamen“, Tvornica hidrauličnih cilindara, a bivši radnici propale i čuvene tvornice glinice u Obrovcu sada rade na demontiranju tvornice u staro željezo.

Većina živi od ono malo polja uz Zrmanju, ili se bavi uzgojem ovaca i koza. Šest kilometara sjeverozapadno od Kaštela odmah iza brda Trebočnik, nalazi se selo i manastir Krupa na istoimenoj rijeci. Posvuda okolo je kamenjar u kojem obitava puno zmija otrovnica i neotrovnica pa je lov na zmije jedno od uobičajenih zanimanja. Razni trgovci zmijama dolaze iz Italije i Švicarske, te razni fakiri i predstavnici farmaceutskih kuća po otrovnice ili udavke. Tako sam jednog nedjeljnog podneva išao u Pandžiće na ručak kod prijateljice čiji se otac bavio lovom na zmije otrovnice, i već kada sam se približio kući ugledam starog Stojana ljutitog kao ris. Pitam što se dogodilo, na što mi on srdito odgovori da mu se magarac ritnuo i prevrnuo sanduk sa poskocima i tako mu se razbježalo oko stotinu zmija. Apetit mi je naglo splasnuo i požurio sam kući obaviti neku neodložnu radnju. Naravno, na putu do kuće nisam dodirivao zemlju.

Ćelavac

Pogled mi se pruža na Velebit, na njegova dva najjužnija vrha: Crnopac (1404 m/nm) i Ćelavac (1207 m/nm)  kojega mi je jednom prilikom pokazao prijatelj Jovica i rekao: „Vidiš Ćelavac?“ Revoltirano sam mu odgovorio: „Ma, kome ti ćelavac? Ta, imam još kose za tri pranja.“ Između tih vrhova je i planinski prijevoj i tunel Prezid koji povezuje Liku s Dalmacijom. A ponekad i ne. Od vegeatacije ostalo je još samo makijsko raslinje jer su stabla posječena davno i nedavno.

U tu sliku krajobraza probajte uklopiti mladog, razvedenog liječnika iz ravne Slavonije, koji je takvo okruženje viđao samo u western filmovima, bez ikoga i ičega osim osobnih stvari, kartonske kutije s knjigama, gitare sa koferom i bocom „Pelješca“.

Odmah sam raspisao natječaj: „Mlađu, zgodniju, slobodnu žensku osobu, za pomoć u kući traži jednočlana muška obitelj.“

Kada sam se smjestio u praznom stanu na posuđenom kauču pokrivši se VUTEKS pokrivačem iz lokalpatriotskih i termičkih razloga jer grijanje nije radilo, u potpunoj tišini, remećenoj samo blejanjem ovaca i udarima bure po prozorima i susjedovim pršutima na tavanu ambulante, počeo sam sumirati skromne rezultate svoje dosadašnje autonomije. Sjetio sam se stare, mudre, kineske izreke: „ Ako se ne možeš oduprijeti silovanju, lezi pa uživaj!“ Sve ostalo će doći kasnije. Bio sam svoj na svome. Otprilike kao što su prvi komunisti bili Adam i Eva; bili su goli i bosi i vjerovali su da su u raju.

Zubar – Žegar

U prvom obilasku sela naišao sam na napušteni i prazni kiosk „BORBA“. Trgovac mi je objasnio da je već duže vrijeme promet slab, pa su odlučili zatvoriti kiosk, a onih nekoliko ljudi koji čitaju novine dobave nekako iz Obrovca ili Knina. Ako baš hoću, reći će on učitelju Vladi da kaže konobarici Soki da kada kondukter Ilija kod nje svrati na piće da mi donese novine. Kako mi je ime i prezime odveć komplicirano, a o akcentiranju francuskih imena na zadnjem slogu nema ni govora, pomirio sam se sa praktičnijim imenom – zubar. Takva mi je bila i adresa: zubar – Žegar. Otprilike kao Papa – Vatikan.

Do tada u selu nije bilo zubne ordinacije i za svaku se intervenciju išlo u Obrovac, Knin ili Zadar što je, dok su još putevi bili loši bila prava avantura, a rezultat je najčešće bio izgubljeni zub. Pripala mi je nezahvalna dužnost da udarim temelje stomatološke higijene, te da nekima i uživo pokažem četkicu za zube. Zatečeno stanje bilo je neopisivo i zato ga neću ni opisivati. U obližnjem zaselku Bogatnik bio je neki priučeni čovjek koji je iz vojske donio neka zubarska kliješta i tako bez anestezije, ili samo uz pomoć  „loze“ ljudima vadio zube, polegavši ih na pod i oslonivši se na prsa bolesnika, čupao je „zubar“ iz sve snage bolesni zub koji se često zalomio uz nenormalne bolove i krikove. Nakon „zahvata“ na ranu bi stavio šaku soli (?!) ili list duhana (?!) i otpustio izmoždenog pacijenta oslobodivši ga pritiska noge.

Vaga

Druživši se sa ljudima (i ženama) iz sela obišao sam gotovo sve kuće i naučio sve slave i druge proslave, te naučio bukovački dijalekt koji je neka mješavina talijanštine i turcizama. Otprilike: Đekad un i edan razmićeni hlapac koji jede fafarikule potiraju kunja niz brinu pa preko musta, a zeman je već, est brte, za prelo. Bježeći pred Turcima mnogi su se naselili u tim južnim krajevima ispod Velebita i Dinare, a neki su se pak zadesili bježeći pred Talijanima. Tako su se samo prelaskom preko jednog brda različito vjerski pokrštavale iste porodice. Genealoški sam razradio skicu porodica iz tog kraja i njihova podrijetla, a gastronomski sam kolokvirao razlike između trzeta i dvizeta, jaretine i janjetine, te enološku razliku između šibenskog opola i benkovačkog debita.

Kada je moja kućna vaga počela izbacivati opaske u stilu „molim ne važite se u grupi“ znao sam da je moja tjelesna autonomija ponovo stigla duhovnu.

Ćirilićni haiku

Zadivljen i zatečen prirodnim ljepotama kamenjara napisao sam knjižicu haiku pjesama pod jednostavnim nazivom „Žegar“ i objavio je u Vojvodini, u maloj nezavisnoj biblioteci „Matsuo Basho“ u Odžacima. Urednik je bio zadarski pjesnik i slikar Tomislav Marijan Bilosnić. Knjiga je pod opravdanjem 200. godišnjice Vuka bila tiskana ćirilicom, što me nije smetalo, čak, štoviše, ličilo je malo na japansku grafiju. Problem je bio što su mlađi ljudi u Žegaru slabo znali ćirilicu. Tomislav i ja smo, stoga, odlučili napraviti u novom Domu kulture u Obrovcu promociju knjige i pozvati poznatije haiku pjesnike iz raznih krajeva domovine (u širem smislu). Dopuna promociji bi bila Tomislavova izložba pastela pod nazivom „Mediteranski pejzaš“, i jedno kraće predavanje o haiku poeziji. Dom kulture u Obrovcu će dugo trajati. Ako izuzmemo koncerete narodnjaka i pokojeg zabavnjaka, te redovni kino program, ništa od kulturnih sadržaja se tamo ne događa. Biblioteka sa svojih 1,14 knjiga po stanovniku općine i 400 članova biblioteke od kojih polovina redovno posuđuje knjige, se dvije godine nije uspjela preseliti u nove prostore. U Obrovcu ne djeluje ni jedno kulturno umjetničko društvo ni amaterska sekcija. Najveći kulturni događaji su turnir u malom nogometu, boćanju i briškuli. Jednom godišnje krenu pjesnici iz Knina (grupica iz raznim krajeva zemlje) „Dalmaciji u pohode“, pročitaju nekoliko pjesmica i završe ili kod doktora Paje u konobi ili kod Bore na janjetini u Bilišanima.

Francuz i Japanac

U tom i takvom kulturnom okruženju trebali smo Tomislav i ja govoriti Obrovčanima o japanskoj haiku poeziji. Počela je borba za osobnu kulturnu autonomiju. Općinski komitet je zauzimao stavove o Slavoncu francuskog imena i Japancu Tomislavu koji se drznuo slikati prirodu, te o utjecaju japanske poezije u datom društveno-političkom trenutku na omladinu odgajanu u zdravom duhu zajedništva. Spominjale su se neke Tomislavove knjige iz 1971. koje ja nisam čitao jer sam još bio mali, te mogućnost manipulacije, u duhovnom smislu, putem pejzažnih slika Mediterana. Pitanja brojna i pronicljiva: Zašto Slavonac piše o Bukovčanima i to još njihovim jezikom i na ćirilici? Otkud Japanac slika kamenje u žarkim bojama? Strah struktura u Obrovcu od uspostavljanja moje osobne kulturne autonomije bio je tako jak da mi je sugerirano da se odreknemo izložbe slika jer to nije baš zgodno u odnosu na neka događanja od prije dvadeset godina. Da li ja znam s kim se, uopće, družim?

Telefoni

Tako je započela moja kulturna autonomija poprimati prva oblike. Silna i nezdrava želja da razvijamo kulturno zapušteni kraj predstavljala je opasnost. Proradili su telefoni iz Beograda i brzoglasi iz Zadra i Zagreba. Sve je poprimilo političku konotaciju. Jednog četvrtog dana…

Stolice i prasac

Potražio sam direktoricu Doma kulture i zamolio da mi da izjavu po kojoj jedan Slavonac ne može imati promociju svoje knjige u Obrovcu i jedan Japanac ne može imati slikarsku izložbu u Obrovcu i tko sve to, uopće, plaća, ako se smije znati, ako je to tako da znam javiti svojim prijateljima koje sam pozvao pravi razlog otkazivanja književne večeri. Nakon par dana stavovi su se okrenuli. Sada je večer haiku poezije i slikarska izložba pastela društveno korisna, čak nužna. Obrovčani moraju saznati sve o  haiku poeziji jer je to važno za njihov duhovni prosperitet. U Domu kulture je sve rasklimane stolice trebalo zamijeniti novima, jer su se neke već žestoko ljuljale. Promocija je održana na visokom nivou i u kulturnom događaju godine uživalo je šezdeset Obrovčana i Žegarana. O svemu  posjedujem i video zapis. Poslije smo u slavonskom stilu pojeli (na moj račun) jednog prasca i zalili trojama crnog vina iz združenih dalmatinskih vinograda. Tako sam zbirci svojih dosadašnjih ostvarenja autonomija dodao još i kulturnu.

Osječki tjednik, broj 5, 7.12.1990.

 

 

 

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s