Adamov pupak

Književna revija, 1993.

1990. godine René, nakon što se iz Žegara kod Obrovca (gdje je neko vrijeme živio) vratio u svoj rodni Vukovar, došao je kod mene u IC Reviju i donio mi zbirku pripovijedaka „Adamov pupak“. Neke od tih priča već je bio objavio u „Quorumu“ i u „Reviji“, sada je to već zbirka, zbirka pripovjedaka pisana osamdesetih. Dogovorili smo se da „Pupak“ pošaljemo Pavlu Pavličiću na recenziju. Od gospodina Pavličića uskoro smo odgovor dobili. Tražili smo i potporu za objavljivanje zbirke, i to smo dijelom dobili. Buduća knjiga već si je utirala put, a onda  Vukowar. Rene Matoušek kao liječnik-stomatolog priključio se u službu u Vukovarsku bolnicu. Sve do pada grada na Dunavu kada četnici, pričaju Reneovi prijatelji, odvode Matoušeka u tzv. Vukovarsko-bolničkoj koloni i ubijaju ga. Rene Matoušek rođen 1958. godine u Vukovaru, danas se vodi kao nestao. 1980. godine objavljena mu je zbirka pjesama u Velikoj Gorici pod nazivom „Jaka veza“, te 1987. knjižica „Žegar“ (haiku). Paralelno s Reneovim pričama objavljujemo recenziju Pavla Pavličića u cijelosti.

Josip Cvenić, 1993.

René  Matoušek
ADAMOV PUPAK I DRUGE KRATKE PRIČE

Premda se autor ove knjige dosada više javljao kao pjesnik, pa je objavio i dvije zbirke njegovo ime neće biti nepoznato onome tko prati suvremenu našu prozu, budući da je Matoušek neke od ovdje skupljenih priča tiskao u raznim publikacijama, a osobito u „Quorumu“. Spominjem taj časopis zato što njegovo ime može odmah dati stanovitu predodžbu o tipu proze s kojim ovdje imamo posla: Matoušek, naime, njeguje onu vrstu proznoga izraza koji je u „Quorumu“ i inače češće bio zastupljen, pa se može smatrati i nekom vrstom generacijskoga zaštitnog znaka.

Tu prozu karakterizira nekoliko izrazitih obilježja. Prvo je od njih stanovita fragmentarnost i, u vezi s njom, tehnika montaže. To znači da se tu redovito prepliće više motiva i paralelno vodi nekoliko radnji na nekoliko vremeskih planova. Kad je riječ o motivima, oni su redovito raznovrsni, obično su kombinacija svakodnevnih životnih situacija i nekih tema iz povijesti, kulture, politike ili koje druge sfere. Kad je riječ o radnjama, one u pravilu imaju svaka svoj – ne osobito spektakularan, ali ipak jasno vidljiv – dramaturški razvoj. Kad je riječ o vremenskim planovima, obično se inzistira na njihovu paralelizmu ili na smislu njihova kontrasta.

Drugo je obilježje (koje iz upravo spomenutog neposredno proizlazi) obilno korištenje intertekstualnih i intermedijalnih poruka: ovi se tekstovi često pozivaju na druge književne tekstove, pa na motive iz filmova, glazbe, slikarstva i drugih umjestnosti. Rado, osim toga, barataju citatima, pseudicitatima i aluzijama, te iz sraza različitih interpretacija istoga motiva nastoje izbiti naročite značenjske učinke. Tako u ovim tekstovima nalazimo ono što se obično naziva ars combinatoria, a u sve to u atmosferi suvremene impregniranosti masovnom kulturom na jednoj strani, a znanstvenim spoznajama, ezoteričnim šiframa i generacijskim mitologijama na drugoj.

Upravo je atmosfera ono što predstavlja četvrtu i možda najvažniju osobinu ove zbirke. Ta je atmosfera postmodernistička, kako s obzirom na senzibilitet koji se iz tekstova osjeća, tako i s obzirom na temeljne postupke koji se u njima koriste. A ipak, ove tekstove ne možemo bez ostatka nazvati postmodernističkim. Za postmodernu je, naime, karakteristično kombiniranje naslijeđenih motiva u neko novo jedinstvo: ove priče, međutim, karakterizira jedna druga, modernistička (da ne kažem avangardistička) osobina: u njima se jedinstvo ne postiže, niti se nastoji postići, nego se tekst svagda ostavlja otvorenim, puštajući ga da svjedoči o nemiru i  tjeskobi koji stoje u njihovu temelju.

To je opredjeljenje, dakako, posve prihvatljivo, pogotovu, onda kad daje vrijedne rezultate, kao što se, mislim, u ovoj knjizi događa npr. u priči Zeleni plakat. Ipak, meni se čini da autor postiže još uvjerljivije dosege onda kad priču sasvim zaokruži, spajajući u poanti razne motive i postupke u zajedničku točku koja proizvodi nov i zanimljiv smisao, kakav je slučaj, na primjer, u priči Repetitio pas mater studiorum. Između tih krajnjih polova (potpune otvorenosti i usmjerenosti na poantu) kreću se svi radovi u ovoj zbirci. Zbirka kao cjelina, zato, djeluje konzistentno, premda možda za nijansu previše programatski, što je opet i razumljivo kad je riječ o prvoj knjizi. Kao prva knjiga, međutim, ovo djelo pokazuje još neke osobine svoga autora: pokazuje široku kulturu (književnu i opću) i sposobnost da se ona upotrijebi na način na koji se to čini u suvremenoj literaturi; pokazuje, nadalje, zanimljivo životno iskustvo i sposobnost da se ono učini literarnom temom; pokazuje, napokon, nesumnjiv književni dar i vještu spisateljsku ruku koja će se, to je odmah vidljivo, i dalje razvijati.

Ovu knjigu, međutim, ne preporučujem kao prvu, dakle, kao nešto što tek obećava za budućnost, a još ništa ne daje; obratno, smatram da ona ima sasvim nesumnjive literarne vrijednosti zbog kojih zaslužuje da bude objavljena. A kad se to dogodi, pokazat će se, uvjeren sam, da Matoušek, premda dosad nije objavljivao knjige proze, ni po čemu ne zaostaje za drugim prozaicima svoje generacije, okupljenim oko časopisa u kojem je i on sam objelodanio neke od svojih radova.

Pavao Pavličić, 1990.

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s